Tog mjeseca se počelo događati nešto prelijepo, nešto što će biti potvrđeno u veljači te 2005. godine, nešto što će obilježiti moju mladost...

Kažu da će ova, 2012. godina biti posebna, posebna na mnogim životnim područjima. Kroz ovu godinu događat će se političke revolucije diljem svijeta, majka Priroda već je počela pokazivati sve razorniju moć, neke nove zvijezde krenule su filmskim i glazbenim stazama. Ovo je godina prepuna sportskih događanja, Prvenstava, Kupova, a najiščekivanije su Olimpijske igre u Londonu.
Nešto tako sportskoga je obilježilo i moj život, neko moje veselje, nešto moje neprocjenjivo.

Te sparne i šarene jeseni je moj život krenuo novim stazama, k određivanju moje osobnosti i moje budućnosti. Te jeseni sam prvi puta sjela u srednjoškolske klupe, upoznala nove ljude, stjecala nova prijateljstva. Kako je moja škola bila na drugom kraju grada, imala sam do nje dosta putovati, čak i do sat vremena. Te jeseni sam počela otkrivati neki sasvim novi svijet, kakav nitko ne bi za mene očekivao. Onih tjedana kad sam imala popodnevnu smjenu u školi, vraćala sam se kući između 20h i 20.30h. Iako sam dugo pokušavala shvatiti zašto, najviše sam se radovala utorcima i srijedama, kada je TV-ekran u mojoj kući bio “neobično zelen”. To zelenilo me vrlo brzo prikovalo uz TV. Te jeseni me snažno privukla najvažnija sporedna stvar na svijetu – nogomet. Isprva sam pratila samo Ligu Prvaka tih utoraka i srijeda, no kroz 3-4 mjeseca sam počela upoznavati i druga natjecanja, što unutar UEFE, što unutar raznih zemalja. Uz LP sam najviše gledala utakmice tzv. “Lige Petice”. Nikad neću zaboraviti tu nevjerojatnu emisiju koja se prikazivala na HTV-u tih godina. Šteta što je više nema…  Kako se tada bližio 12.mjesec, najviše me zanimala Engleska liga – Premiership. Bogu hvala pa su onda prikazivali dosta utakmica Premiershipa, a posebno kad su u kratko vrijeme bili veliki derbiji. Već onda sam bila upoznata s četiri najveća međusobna rivala: Manchester United, Liverpool, Chelsea i Arsenal. Oko njih su najčešće i vrtile priče, njihove utakmice najgledanije i najatraktivnije.

Već sam spomenula da sam s dolaskom u srednju školu počela stjecati nova poznanstva i prijateljstva. Srećom pa je pola razreda voljelo nogomet i bilo mi je drago što su već onda postojali neki s kojima sam mogla podijeliti svoja nogometna razmišljanja. Istina, nailazila sam na podsmjehe i komentare da “nemam što tražiti, da je to samo za dečke i da se maknem”. U meni je već onda proradio neki inat i nisam se htjela maknut, nisam im dala to zadovoljstvo.

Na žalost, prošlo je već dosta vremena da bih se sjećala svakog detalja i točnih datuma, ali neću i ne mogu zaboraviti siječanj 2005. Tog mjeseca se počelo događati nešto prelijepo, nešto što će biti potvrđeno u veljači te 2005. godine, nešto što će obilježiti moju mladost.

U tim mojim amaterskim početcima praćenja stranog nogometa sam primala svakakve informacije sa svih strana, svuda oko mene eksplozije različitih mišljenja, rasprava. No, najviše kroz sječanj te 2005. godine mi je ime jednog kluba počelo najviše odzvanjati u ušima i polako je postajalo sve zanimljivije i djelovalo mi je onda nekako najuzvišenije po zvučnosti, po lakoći i tečnosti izgovora… Bilo je to ime – Manchester United! Da mi taj klub postaje sve posebniji shvatila sam po tome da sam sve više po novinama i časopisima počela tražiti podatke o Unitedu, ispitivala iskusnije ljude oko sebe. Kroz taj siječanj je moje praćenje nogometa dobivalo neko usmjerenje. Nešto na što ću se fokusirati najčešće.

Kako je došla veljača i LP knockout-faza, 23. je United igrao protiv Milana i izgubio. Tog 23. dana mjeseca veljače 2005. godine sam osjetila prvu suzu u oku zbog poraza. Tada sam shvatila jedno – u vrlo kratko vrijeme mi je Manchester United nevjerojatno prirastao srcu. Klub o kojem tada nisam znala gotovo ništa izmamio mi je suzu. Sama ta spoznaja mi je dugo bila neshvatljiva. Ne znam više jesam li uopće ikad i tražila objašnjenja za tu veljaču, veljaču koja mi je obilježila mladost. Shvatila sam samo jedno – taj poraz o Milana je u meni zapravo pokrenuo svojevrsnu ljubav prema Manchester Unitedu, ljubav krštenu prvom suzom. Ni slutila nisam da će poslije te veljače ta ljubav trajati mjesecima, na koncu i godinama. Jer u to doba tinejdžerskog sazrijevanja svi na neki način tražimo sebe, ono što nas zanima. Kroz to razdoblje sam i ja imala faza kad su me zanimale malo jedne, malo druge, malo treće stvari. Iskreno, mislila sam da će brzo splasnuti i moje praćenje nogometa, a i samog Manchester Uniteda. Tek kad sam krenula u drugi razred sam shvatila da moja ljubav prema Unitedu i nogometu neće tako skoro prestati. I dalje je živio onaj žar kao one veljače.
Zbog financijske situacije u obitelji nisam dugo kroz srednju školu imala internet, ni strane TV kanale, tako da sam Unitedove utakmice mogla gledati jedino onda kad bi ih HTV prikazivao. Ti dani kad su Unitedove utakmice bile na HTV-u za mene su bili svojevrsni praznici. Sve drugo bi za mene stalo kroz tih 90 minuta. Već onda nisam nikom dala da mi to pokvari.

Pošto sam United zavoljela nekako najviše kroz LP natjecanje, očekivala sam u sezoni 2005/2006 da će daleko dogurati. Sentimentalno sam povezala United s LP i normalno da sam “htjela najviše”. Zato mi je bio baš prokleto neugodan onaj osjećaj u 12.mjesecu 2005. kad je United završio zadnji u skupini. Onda sam se više okrenula Premiershipu, te je sezone United završio drugi. Kroz tu sezonu sam se posvetila upoznavanju igračkog kadra, trenera i ostalih detalja koliko sam mogla, a sjećam se da su mediji nekako najviše pisali o Ronaldu i Rooneyu jer su bili među najčešćim strijelcima u Premiershipu.
Dosta dugo mi je sezona 2006/2007 bila najdraža. Tada sam bila maturantica na pragu zrelosti. Iskreno, i ja sam, poput tisuće i tisuće obožavateljica upala u tzv. “Ronaldomaniju”. U mom razredu nas je bilo tri koje smo poludjele za Cristianom Ronaldom. Zabijao je kao lud, bio najbolji strijelac Premiershipa te sezone, uz Rooneyja. Svako malo njegovo ime bilo u medijima, teen-časopisi bili prepuni njegovih postera i članaka. Ni jedna od nas nikad neće zaboraviti kako mu je predivno tada stajao crveni dres! To su bile te godine kada se i to moralo proći. Ono teško razočaranje u LP od sezone ranije se popravilo kada je voljeni United dogurao do polufinala u ovoj sezoni. U polufinalu – opet prokleti Milan zaustavio snove o finalu. Tog 2.5.2007. nakon uzvrata sam se zaklela da ću mrzit Milana dok sam živa. Rudlavi digići…
“Ronaldomanija” se nastavila i u sezoni poslije, 2007/2008. Najbolji strijelac Premiershipa, a i LP je bio gotovo najzaslužniji uz Van Der Sara za dvostruku krunu. Te sezone sam opet plakala, ovaj put su suze tekle od radosti. Napokon da nitko nije uspio zaustaviti Unitedov hod po obje krune. Ni rudlavi digići, ni Liverpool, ni Chelsea, ni Arsenal – nitko nije uspio. Svi su pali te sezone, vraćali se kućama punih mreža. Napokon smo svi vidjeli United onakav kakav i treba biti – na postolju pobjednika. Bilo je poraza i loših trenutaka u sezoni, ali su zanemarivi s obzirom na onu radost u svibnju 2008. O moskovskom finalu da i ne pričam, tresla sam se k’o nikad, živci radili “sto na sat”, samo sam tražila nešto za smirenje. To nešto je došlo u trenutku podizanja trofeja Lige prvaka! …As the Reds go marching on, on, on!!!

I u sezoni 2008/2009 nije nestao naj žar kao one veljače. Osvajanje Premiershipa, LP finale s Barcelonom i suzama poslije finala, a posebno su me obradovali naslovi prvaka u Community Shieldu, Liga-kupu i FIFA Svjetskom klupskom prvenstvu. Četiri krune te sezone – poseban ponos za mene.
Pravi test za mene kao navijačicu je bila sezona 2009/2010. Dogodila se neka kriza u klubu, dosta teških trenutaka. 1.7.2009. je United ostao bez Ronalda, čovjeka koji je svojim golovima dao nevjerojatan doprinos Unitedovim uspjesima. Tog se ljeta presvukao u dres madriskog Reala. Neka mu je sa srećom i sve najbolje – to mi je bila prva i najveća želja prema njemu. Od početka sam znala da će to biti teška sezona, nakon Ronalda se moralo krenuti skoro pa ispočetka. Sa svakim porazom sam bila još više uz United, sa svakom pobjedom gajila nadu u ponavljanje naslova. Neću prežaliti bod zaostatka za Chelsea na kraju Premiershipa. Još više mi je teško zbog ispadanja u četvrtfinalu LP od Bayerna. 7.travnja 2010. sam proklela ime Bayerna do groba… …United – till I die!
2010/2011 – sezona za pamćenje! Nikad neću zaboraviti onaj ponos i veselje kod osvanja 19. naslova prvaka Premiershipa! Od 27.11. do 22.5. moj voljeni United je držao 1. mjesto. Te je sezone u klub došao mladi Mexikanac Javier “Chicharito” Hernandez i time unio posebno raspoloženje i dodatnu snagu u redove Uniteda. Hvala mu na tome! Savršenu sezonu nije uspjela upotpuniti Liga prvaka. Barcelona je u finalu bila bolja. Neka, doći će ona opet… I neće se dobro provesti.

Trenutna sezona je već rekla puno toga, oprostili se od Lige prvaka, idemo po naslov u Europskoj ligi. U Premiershipu se borimo za sam vrh s gradskim rivalom. I dalje je u meni ona ista ljubav prema voljenom Unitedu, i dalje plačem na svaki poraz, a neizmjerno se radujem na svaku pobjedu. Kroz godine sam očvrsnula, spoznala mnogo toga, ali moja ljubav prema Unitedu je samo još veća. Bilo je turbulentnih i kriznih razdoblja, poput odlaska Teveza, pa Ronaldovog odlaska, te Rooneyeve “žute minute” kada je skoro otišao u City. Bogu hvala, ostao je i podario nevjerojatne i nezaboravne nastupe i golove. Najteže mi je bilo 2007. kada sam naučila o tragediji u Munchenu. Tada sam samo sklopila ruke u molitvu i ostala sama u svojoj vjeri – točno onaj sat – 15.04h. A još je više očvrsnula moja ljubav kad sam saznala za najdugovječnije trenere: Matta Busbyja i Sir Alexa Fergusona. Voljeni United je jedini klub u kojem je jedan trener bio čitavih 25 godina.
Evo, već 8 (osam) ponosnih sezona traje moja ljubav prema Manchester Unitedu! Osam ponosnih veljača je prošlo od moje prve suze, kada sam zavoljela taj klub praktički bez razloga. S godinama sam potvrđivala tu ljubav koju mi nitko i ništa nikada neće moći oduzeti.
Kad jednom nešto snažno zavoliš, zavoliš do kraja!
Bože, hvala Ti na Manchester Unitedu!

Autor: Linda S. – CrvenaVrazica7