Nije tako davno bilo dok sam šetala hodnicima svoje osnovne škole od učionice do učionice pa do dvorane za tjelesni odgoj. Ah ta dvorana… Ah ti hodnici… Sklizave pločice, pomalo napuknute ali voljela sam hodati i trčati njima. Posebno se sjećam 2002. godine i drugog polugodišta.

S prvim danom mjeseca svibnja nitko nije bio ‘normalan’. Naime, približavalo se SP u Koreji i Japanu. Čovječe, još osjećam miris sushija iz lokalne pečenjare… Škola je polako nabavljala nove telkače, proširivala ormare za njih. Profesorima je hladan znoj padao niz čela i nabrajali su sve po spisku glavonjama iz FIFA-e. Pa kojoj budali je palo na pamet dati Prvenstvo u vrijeme zaključenja ocjena? – pitali su se tjekom cijelog božjeg svibnja. Iako je SP počelo tek 31.05. kroz cijeli svibanj se osjećala euforija. Halo, pa igrala je Hrvatska! Kockasti dresovi, kape, šalovi, zastave – sve je to krasilo hodnike. U dvorani za tjelesni smo već imali svoje malo prvenstvo, slagale su se ekipe, svi smo bili složni.

Tjekom odmora smo pjevali pjesme navijačke, sanjali finale Hrvatska-Brazil/Njemačka. Torbe bile krcate knjigama, nije papirić mogao stati. Ali, našlo se mjesta za albume sa sličima nogometaša! Ako treba, nosilo bi ih se u rukama. Hodnik je postao prava tržnica tih sličica: razmjene duplića, kupi-prodaj za koju žvakaću gumu, čokoladicu,… Imala sam i ja svoj albumčić. Ali jedva četiri dana. Netko mi ga je maznuo. Znam i tko. Srećom pa je on sad u Kanadi. Koja ironija, hahaha.  Mi cure smo tražile tko nam je najzgodniji igrač, proučavale države sudionice. Svi smo imali nekog svog favorita, no Hrvatska je prva i jedina ljubav u našim srcima! Sve je bio bliži dan otvaranja SP-a, a mi sve luđi, albumi sve deblji, sličica sve više. Jedva smo čekali da ‘striček u crnom’ napokon odsvira početak prve tekme.

I počelo je! Minute strepnje, redovi pred wc-ima u poluvremenima, izgriženi nokti dok je igrala Hrvatska. Isti oni profesori, koji su do jučer ‘nabrajali sve po spisku budalama iz FIFA-e’, zajedno s nama su sjedili i pljuvali na svaku neuspjelu akciju. Za zaključne ocjene smo se već nekako dogovorili… Slična stvar je bila i u mnogim školama diljem Lijepe nam Naše. Bili smo klinci ali smo ‘kužili spiku’. Onaj nacionalni ponos nam nitko nije mogao oduzeti, ne može ni danas. A nema nas u JAR-u. Sami smo si krivi. Da smo ‘grizli’ od početka, ne bismo ovisili o remiju Ukrajine i Engleske ili pobjedi neke tamo kante za napucavanje zvane Andore. Vratimo se na 2002. i zadnjeg dana škole, tj. nastave. Taj zadnji dan nastave je bio praktički na sredini Prvenstva. Znala sam da nema više skupnog gledanja tekmi, lagano nas je hvala neka tuga zbog toga. Voljena nam Hrvatska nije prošla dalje, no i dalje je u nama živio onaj ponos. Zašto se sramiti toga?

Četiri godine čekanja do idućeg Prvenstva, koje je bilo u Njemačkoj, činilo mi se poput vječnosti, kao i većini ekipe. Već smo lagano bili u srednjim školama, svatko na svom putu, no ipak smo se koliko-tolko uspjeli negdje naći i pogledati koju tekmu zajedno. Ponovno isti ponos, isti izgriženi nokti, šarenilo navijačkih rekvizita,… Na prvi pogled su to jedne te iste priče svake četiri godine, ali s druge strane – to je svaka priča posebna. Zato se to ludilo i čeka četiri godine. Godina je 2010., Prvenstvo je u Južnoj Africi. Nogometni velikani, koji su taj pridjev dobili već mjesecima prije, jesu favoriti – na papiru. Bore se za opstanak u skupini. Ovo je godina Davidova, Golijati padaju. Daleko je još finale, sjećanja na JAR će izblijediti, nova Prvenstva će dolaziti,… Osam godina je prošlo od Koreje i Japana, četiri od Njemačke, no u mojoj ladici još uvijek živi neprocjenjiva uspomena – osnovnoškolski spomenar s datumom od 8. lipnja 2002., velike pobjede Hrvatske 2-1 protiv Italije i jedne jedine sačuvane sličice – sličice Mikija Rapaića!