Počelo je najpraćenije ne samo nogometno, nego i sportsko natjecanje na svijetu – Svjetsko nogometno prvenstvo, ovaj put u Južnoafričkoj Republici, i to kao prvo prvenstvo kojemu je domaćin crni kontinent.

Počelo je, i tu svo ushićenje i entuzijazam staje jer ono što je viđeno dosad obilježeno je negledljivim, defenzivnim nogometom, popraćenim iritantnim zvukom vuvuzela sa tribina koji je prisutan na svakoj utakmici.
Doduše, vuvuzele su tu po mom skromnom mišljenju najmanji problem jer da kojim slučajem na terenu sve pršti od dobrog nogometa vjerojatno bi se i sa tim iritantnim zvukom puno lakše živjelo, a ovako jedno u kombinaciji sa drugim kod nogometnih fanatika izaziva jedino učinak glavobolje, ili u najbolju ruku rješava problem nesanice kod pojedinaca sa obzirom da je jednostavnije utišati zvuk i okrenuti guzicu ovakvom nogometu. No, dobro. Tek je počelo. Odigrano je samo 14 utakmica do trenutka pisanja ove kolumne i dojam se u mnogo čemu može popraviti. Dovoljno će biti par utakmica na vrhunskom nivou bar jedne reprezentacije ili pojedinca koji bi prosječnu momčad mogao kroz turnir odvesti do samog kraja da se manje počne pričati o vuvuzelama, a više o onom na terenu.
Sa obzirom na to da je ovo prvenstvo u začetku, osvrnut ću se sad na nekoliko posljednjih čisto za uporedbu jesmo li i sami previše očekivali od ovog prvenstva. Da li je ofenzivan i atraktivan nogomet umro 1986. u Meksiku sa malim zelenim Diegom koji je tada potvrdio nogometnu besmrtnost.
Simbolično nakon tog prvenstva u Meksiku, došla je 1990. godina i Italija, upravo prvenstvo sa kojim mnogi uspoređuju ovaj početak u JAR-i.

Svjetsko nogometno prvenstvo – ITALIJA – 1990. godine

Prvo kojeg se vaš autor u cijelosti i sjeća, ali ne po dobrom. Mislim da nisam ispunio niti cijeli album sa sličicama, a što je još važnije idoli iz albuma su se ispuhali na terenu u igri bez šarma, vica i velikih poteza. Imalo se za vidjeti doista jako malo, a očekivanja su bila ogromna, kao i uvijek kada se Svjetsko prvenstvo nakon odlaska iz Europe vraća u nju. Prvenstvo je ukratko obilježila defanzivna igra sa posljednjih 90 minuta u Rimu kao jednim od dva najgora nogometna finala u povijesti. Ne znam zapravo od svih negativnih podataka gdje početi – najmanji prosjek golova u povijesti do danas, najviše crvenih kartona do tada uključujući i prvi crveni karton ikad u finalu za Argentinu koja se nakon primljenog pogotka pobrinula da usprkos izgubljenom finalu vjerojatno zauvijek zadrže neslavan rekord sa obzirom da je u sudačkoj nadoknadi Gustavo Dezotti primio još jedan crveni. Argentina je, ujedno, bila i prva momčad koja u finalu svjetskog prvenstva nije uspjela zabiti pogodak.
Samo svjetsko prvenstvo za razliku od dotadašnjih nije iznjedrilo niti jedno pravo, veliko ime koje bi obilježilo turnir. Dovoljno je reći da je titulu najboljeg strijelca i igrača ponio Salvatore Toto Schillaci, igrač kojeg je malo tko izvan Italije dobro poznavao. Toto je da se razumijemo bio dobar napadač sa odličnim gol instinktom, daleko od toga, ali ipak ni blizu velikim imenima iz prošlosti. Osim toga, Schillaci nije bio niti u prvom planu svog izbornika Vicinija, da bi na kraju tijekom prvenstva ugrabio sigurno mjesto u prvih 11, otišao do spomenutih pojedinačnih titula, ali bez konačne nagrade naslova svjetskog prvaka kojega je Italija toliko željela na domaćem terenu posrnuvši na jedanaesterce u polufinalu od Argentine.

 

Nadalje, prvenstvo je obilježilo jedno od najlošijih i najneatraktivnijih predstava na svjetskim prvenstvima južnoameričkih giganata Brazila i Argentine. Da, dobro ste pročitali, i Argentine koja je otišla sve do finala.
Tadašnji aktualni svjetski prvak je glavinjao i teturao svih mjesec dana u Italiji završivši na kraju korak od obrane naslova. Jedva su izvukli živu glavu u grupi provukavši se nakon startnog senzacionalnog poraza od autsajdera Kameruna na otvaranju prvenstva. Za nagradu lošem plasmanu u grupi su dobili Brazil u 1/8 finala u Torinu. Brazil koji je, istina, uzeo sve pobjede, ali uz blijedu igru u slabašnoj grupi sa svega 4 postignuta pogotka. Poslastica turnira bila je kamilica kao i sve dotad pa nadalje ponuđeno na prvenstvu. Trijumf Argentine 1-0 nakon mučnih 90 minuta uz vjerojatno najveći bljesak Maradone na prvenstvu. Prolaz kroz srce brazilske obrane i asistencija Canniggi za jedini gol.
Argentina je dalje redom do finala izbacivala Jugoslaviju i domaćina Italiju oba puta tek nakon izvođenja jedanaesteraca, sa tim da protiv Jugoslavije nisu mogli punih 90 minuta uključujući produžetke kapitalizirati igrača više na terenu. Finale protiv Zapadne Njemačke ponudilo je već sam rekao jedno od dva najgora finala u povijesti, bez prilika, bez pravih akcija, bez pogotka iz igre budući da je utakmicu odlučio pogodak Brehmea iz jedanaesterca u finišu utakmice. Maradonin trenutak genijalnosti koji je cijeli svijet prije utakmice najavljivao nije dočekan i Argentina je pala bez ispaljenog metka.

Prvaci – Zapadna Njemačka. Zapravo bez posebnih zamjerki. Njemci su igrali možda i najviše od ostalih, svoj nogomet na prvenstvu. Čvrst, jednostavan i efikasan. Osim toga, zabili su i najviše golova na prvenstvu, njih 15. Najuvjerljivije su prošli svoju grupu zabivši čak 10 pogodaka, razbivši između ostalog i tada još uvijek formalno našu Jugoslaviju na otvaranju sa 4-1. Nizozemci, odlični Čehoslovaci i Englezi bili su nastavak puta do već opisanog finala. Iako je do trijumfa Nijemce dovela momčad ipak bi neopravdano bilo ne spomenuti zaslužnije od zaslužnijih. Trojac Brehme, Matthaus, Klinsmann bio je najjača okosnica momčadi kojom je sa klupe dirigirao veliki Franz Beckenbauer postavši tako prvi čovjek koji je kao kapetan na terenu i trener vodio svoju momčad do trijumfa na svjetskom prvenstvu.

Možda sam cijelo prvenstvo obojao u previše negativnom tonu, ali pozitivnih stvari je bilo jako malo.
Recimo sjajna atmosfera kao dokaz da vuvuzele nisu najveći problem svjetskog prvenstva koje je u tijeku.
Kamerun, kao dašak nečeg novog, nepoznatog i što je najvažnije kvalitetnog u svijetu nogometa, a da nije nužno iz Europe ili Južne Amerike. Već spomenuta bajkovita priča o čovjeku sa klupe Totu Schillaciju, koji je od svih velikih talijanskih imena sam držao na životu očekivanja cijele domaće nacije da mogu otići do naslova na svom terenu. Bljeskovi tada još uvijek genijalnog Paula Gascoigna sa kojim se Engleska približila nikad bliže ponavljanju trijumfa iz 1966. godine.

Gdje je u svemu ovom navedenom bio vaš kolumnist i tajnik naše velebne udruge možda se pitate. E pa ukoliko ste kojim čudom došli do ovog dijela teksta na čemu vam zahvaljujem dobit ćete i odgovor. Iako sa 9 i pol godina u guzici, prvo pravo svjetsko prvenstvo je moralo imati i prvu reprezentaciju koja se prati. Nikad neću zaboraviti urlikanje majke nakon što je ušla u sobu, a preko obiteljskog kreveta izvađen i raširen novi lancun (posteljina) i na njoj taman završen najnepravilniji crveni križ kojeg je Engleska na “zastavi” ikad imala. Onako zajapurenoj i bijesnoj bio joj je jasno ogroman problem objasniti da večeras “naša” Engleska igra za finale protiv Zapadne Njemačke.

Završilo je već znate u suzama i nesretnim ispadanjem u polufinalu od kasnijih prvaka. Da su Englezi kojim slučajem tada znali da je to tek početak agonije sa bijele točke koja će uslijediti slijedećih godina na velikim natjecanjima, agonija bi bila i puno veća.

Kada se sve zbroji zaključak je bio jednak kod svih – premalo, presiromašno… Pitanje koje se nakon posljednjeg zvižduka postavilo samo od sebe – je li to najava manje atraktivnog, defanzivnog nogometa ili ipak iznimka, samo loša godina u berbi koja se i kod vrhunskih vina kad tada mora dogoditi…

Slijedi:

Groznica svjetskog nogometnog prvenstva (2/3)
Svjetsko nogometno prvenstvo – SAD – 1994. godine / Svjetsko nogometno prvenstvo – Francuska – 1998. godine