Priča o svjetskom nogometnom prvenstvu u SAD-a ne bi bila potpuna da je ne vratimo par mjeseci unatrag i nevjerojatnog raspleta u tadašnjoj kvalifikacijskoj grupi 6 Uefe u kojoj su se za prva dva mjesta borile Francuska, Švedska i Bugarska.

Francuzi, predvođeni napadom Cantona – Papin su nakon početnog kiksa u Sofiji bili neporaženi te su posljednje dvije utakmice protiv Izraela i Bugarske dočekali jedan jedini bod udaljeni od plasmana na Svjetsko prvenstvo igrajući obe utakmice pred domaćim navijačima.
Ono što se na kraju dogodilo je teško usporedivo sa bilo kojom sportskom kapitulacijom jedne momčadi. Francuzi su bili toliko uvjereni kako je prolaz čista formalnost da je za vrijeme prve utakmice sa Izraelcima poznati tjedni sportski časopis Le Sport već isprintao na tisuće primjeraka jutranjih novina sa jednostavnom i upečatljivom naslovnicom QUALIFIEES!
Francuzi su da stvar bude gora u obje utakmice vodili da bi ih na kraju izgubili u doslovce posljednjim sekundama susreta. Izraelci su već u startu kvalifikacija izgubili svaku mogućnost da se kvalificiraju. Da stvar za Francuze bude gore ta pobjeda u Parizu im je bila jedina u kvalifikacijama pretvorivši 2-1 minus u trijumf. Bugari su sa druge strane nakon što su im Izraelci dali neočekivanu šansu (Šveđani su već bili sigurni prvi u grupi) ušli u posljednjih 90 minuta kvalifikacija znajući da im pobjeda vadi vizu za Svjetsko prvenstvo.
Rasplet danas vjerojatno svi znate, pogodak Emila Kostadinov za 2:1 u posljednjem napadu i očaj na licima svih prisutnih Francuza na stadionu.

http://www.youtube.com/watch?v=tpwNv29XbbQ

Utakmica, a posebno ove sa Bugarskom se sjećam iz razloga što je sve podiglo ogromnu medijsku prašinu i u našim medijima. Sam rezultat sam popratio sa zanimanjem i to više iz razloga što je Cantona već tada bio neupitan kralj ukrašavajući zid sobe zajedno sa Pallisterom i Sharpom. Bilo mi je jasno žao što Erica neće biti na svjetskom prvenstvu, ali neki prevelik značaj tada ipak nisam davao cijelom događaju.
Danas, sa odmakom i nakon što sam proučio biografije Cantone i Fergusona, mogu reći da su sami događaji imali višestruko značenje kako za United tako i za samog Erica. Bilo je to natjecanje na kojem se Cantona trebao pojaviti na vrhuncu svoje igračke moći kada mu je karijera napokon krenula u pravom smjeru pod vodstvom Fergusona. Nije uspio, premda je u svemu bio najmanje kriv. Najbolji francuski igrač u tim kvalifikacijama, čak zabivši i gol u tom odlučujućem zadnjem susretu sa Bugarskom, ostao je uskraćen za najpraćeniju i najglamorozniju nogometnu smotru na svijetu. Igrom sudbine, nikad više nije došao ni blizu tako velikog natjecanja sa nacionalnom vrstom i kritičari će u njegovoj biografiji uvijek istaknuti taj manjak da se približi onim najvećim nogometnim veličinama. Iskreno, to je manji problem. Svatko ko voli United, zna što je i koliko velik za United Eric bio, ali pomanjkanje uspjeha sa reprezentacijom je jedna od stvari koja je između ostalog naposljetku dovela do nedostatka motivacije, a time je i lagano, ali sigurno započela nogometna smrt  kralja Old Trafforda…

Svjetsko nogometno prvenstvo – SAD – 1994. godine

Ovdje ću odmah u glavu krenut. Nogomet je odavno prestao biti zabava i igra samo radi igre. Priča o svjetskom prvenstvu u Americi je bila, pod krinkom romantične ideje o širenju nogometa, u prvom redu marketinški pokušaj da se “soccer” prvi put ozbiljnije progura i u zemlju tradicionalno okrenutu drugim sportovima.
Bez obzira na sve to, moj konačan dojam je da je riječ o najpodcijenjenijem svjetskom prvenstvu ikad održanom te dokazu da se i u jednoj egzotičnoj nogometnoj zemlji kakve su tada bile SAD može igrati jako dobar, na trenutke odličan nogomet. Danas često slušam priče kako je bila riječ o neatraktivnom i dosadnom prvenstvu, ali to je daleko od istine. Pitajući se zbog čega je na kraju cijelo natjecanje dobilo negativan epitet u smislu atraktivnosti mogu samo doći do zaključka da je to iz razloga što je svijet nakon Italije gledao i drugo najnezanimljivije finale u povijesti SP, ovaj put između Brazila i Italije u kojem su mreže mirovale po prvi put u 120 minuta na obje strane da bi Brazil na jedanaesterce došao do više nego zasluženog naslova.
Prvenstvo su obilježile još dvije negativne priče, ali o njima ću malo kasnije, a osim toga riječ je događajima koji se nisu odvijali izravno na samom travnjaku.
Prije početka turnira favoriti su bili uvijek isti, velike nogometne velesile predvođene Brazilom, Argentinom, Italijom, Nizozemskom i Njemačkom. Bez obzira što je na kraju finale bilo sudar divova samo prvenstvo su više nego ikad obilježile male momčadi predvođene genijalnim nogometašima.
I danas kada se sjetim tog prvenstva neće mi prvo na pamet pasti ni Brazil, ni Italija već sjajan nogomet koje su prezentirale već ranije u tekstu spomenuta Bugarska predvođena velikim Hristom Stoichkovim te Rumunjska predvođena ništa manje genijalnim “Maradonom sa Karpata” Gherghiem Hagijem. Uz ova dva osvježenja turnir je imao i jednako dobre Šveđane koje je nosio legendarni tandem napadača Brolin – Dahlin. Bugarska i Švedska su otišle sve do polufinala, a Rumunji su izbačeni tek nakon jedanaesteraca od tih istih Šveđana sa tim da su prethodno u jednom od najspektakularnijih dvoboja prvenstva izbacili sa 3:2 Argentinu. Za opisat kakav nogomet su tada igrali Rumunji bila bi potrebna još jedna zasebna kolumna, ali ukratko bili su prije svega nevjerojatno ubojita i atraktivna ekipa puna sjajnih tehničara u naponu snage. Reprezentacija koja je bila sposobna izbaciti svaku, pa i one najbolje svjetske momčadi. Ko tog ljeta nije volio Rumunjsku, nije volio ni nogomet i sve ono lijepo što on nosi.

http://www.youtube.com/watch?v=OnNliThxA7c&feature=related

Pored navedene tri reprezentacije, bilo bi grijeh i ne spomenuti sve ostalo lijepo što je turnir ponudio. Roberta Baggia koji je nakon karakteristično talijanskog prolaska grupe sa samo četiri boda u maniri Paola Rossija 1982. godine sa pet golova u knock-out fazi sam odveo Talijane korak do naslova na kraju tragično okončavši jednu od najboljih individualnih predstava na svjetskim prvenstvima promašajem odlučujućeg penala u finalu.
Prvenstvo je ponudilo i možda najbolje četiri utakmice u četvrt finalu, od kojih svaka zaslužuje ponovno puno više mjesta od ovih par riječi. Već opisani prolaz Šveđana na jedanasterce protiv Rumunja nakon infarktnih 2:2, još jedan pad Španjolaca u završnici nakon tijesnih 2:1 protiv Italije, istim rezultatom obilježen preokret Bugara u zadnjih 15 minuta protiv Nijemaca i za kraj ljepotica prvenstva između Brazila i Nizozemske u kojem Oranje po ko zna koji put nije imalo sreće izgubivši sa 3:2. Svih 5 golova palo je u drugih 45 minuta kada su Bergkamp i Winter prvotno uspjeli anulirati pogotke Romaria i Bebeta da bi Branco bombom iz slobodnog udarca ipak uspio odvesti Brazil u polufinale.

http://www.youtube.com/watch?v=_GC1laiGlWE

Brazilcima se na kraju svijet morao i pokloniti. Ipak, u samoj domovini izbornika Carlosa Alberta Pereiru dočekale su određene kritike zbog defanzivnog pristupa, koje kritike je kao i uvijek predvodio sam Pele. Mišljenja sam da je to bilo daleko od opravdanog, Brazil je ponudio miks modernog i atraktivnog nogometa, a tandem napadača Romario – Bebeto ostat će urezan u sjećanje svakog nogometnog zaljubljenika. Jedini grijeh koji je Pereira imao kao izbornik je taj što tada 18-godišnjem nebrušenom dijamantu na klupi Luísu Nazáriu de Limi, poznatijem kao Ronaldu nije ponudio niti minute, ali budućnost će pokazati da njegovo vrijeme tek dolazi.
Prosjek golova od 2,71 gol po utakmici uz rekordnu prosječnu posjećenost od gotovo 70.000 ljudi samo je još jedan dokaz kako je prvenstvo opravdalo sva očekivanja. Naslov najboljeg strijelca ponijeli su zajednički Rus Oleg Sailenko i Hristo Stoichkov, a titulu najboljeg igrača Romario.
Za kraj sam ostavio i dvije negativne priče koja su obilježilo samo prvenstvo. Prva je oproštaj velikog Diega Maradone koji je nakon rapsodije Argentine u prvom kolu i razbijanja Nigerije sa 4:0 pao na doping testu i zauvijek se oprostio od ozbiljnog nogometa. Odlazak nedostojan velike karijere, mrlja koja će ga pratiti cijeli život bili su samo neki od napisa u dnevnim medijima, ali danas je jasno da je Diego ipak bio i ostao u prvom redu upamćen po majstorijama sa terena.
Druga priča, ona o braniču Kolumbije Andresu Escobaru je na žalost vjerojatno jedna od najtragičnijih koje su se dogodile svijetu nogometa. Kolumbija na prvenstvu nije uspjela proći relativno laganu grupu sa domaćinima, Švicarskom i Rumunjskom, a nesretni Escobar je u susretu sa SAD-om pogodio vlastitu mrežu.
Desetak dana po povratku u Kolumbiju igrač je ubijen u rodnom gradu Medelinu u sitnim satima sa 12 hitaca od strane pripadnika kolumbijskog kartela, a povod je većina vidjela u ogromnim gubicima koje su isti imali na kladionicama nakon ispadanja reprezentacije iz grupe. Očevici tvrde da je ubojica Escobara svaki ispaljeni metak popratio uzvikom “Goal” te nakon toga hladno napustio mjesto zločina.
Andresa Escobara je na sprovodu ispratilo 120.000 ljudi, a rodni grad je 2003. godine otkrio spomenik tragično preminulom nogometašu. Sve to ipak, neće vratiti vrijeme ni život čovjeka koji je u vrijeme smrti imao 27 godina te planirao vjenčanje sa dugogodišnjom zaručnicom, a brutalno je ubijen radi pogreške na nogometnom terenu. Pogreške koje se u igri svakodnevno događaju, samo se Andresu izgleda dogodila u krivo vrijeme i na krivom mjestu.
Ubojica Escobara je dobio 43 godine zatvora koje su mu kasnije smanjene na 26 godina. Radi dobrog vladanja pušten je 2005. godine nakon 11 godina i danas šeta na slobodi. Logika, pravda i razum su očito u cijeloj priči, bili i ostale nepoznati pojmovi.

Svjetsko nogometno prvenstvo – Francuska – 1998. godine

Prvenstvo o kojem ću najmanje toga reći i napisati. Razlog nije taj što je prvenstvo bilo loše, daleko od toga jer se igrao dobar nogomet. Razlozi su, osim toga, što je kolumna otišla preširoko pa vas ne želim dodatno zamarati informacijama i taj što prvenstvo ne mogu sagledati niti objektivno, niti realno zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, a da pri tome ne odem u preveliku patetiku.
Prvenstvo je osvojio domaćin Francuska koja se cijeli turnir mučila da bi zatim u finalu neočekivano lako rastavila branitelje Brazil sa 3:0 uz nikad razjašnjene okolnosti zbog kojih je najbolji svjetski igrač Ronaldo u posljednjih 90 minuta izgledao kao sjena nogometaš kakvim ga je svijet tada doživljavao.

Titulu najboljeg strijelca odnio je naš Davor Šuker, a najboljeg igrača Ronaldo.

Englezi su još jednom ostali daleko od ponavljanja uspjeha iz 1966. godine  zapevši u osmini finala nakon vjerojatno najbolje utakmice turnira u kojoj ih je Argentina nakon regularnih 2:2 i boljeg izvođenja jedanaesteraca poslala kući. Bio bi grijeh ne spomenuti od 1978. godine najjači napad Nizozemske na naslov u generaciji koju je predvodila okosnica Bergkamp, Overmars, Davids, Kluivert… Još jednom ih nije pomazila sreća budući da su nakon ravnopravnog dvoboja u polufinalu ispali od Brazila također na jedanaesterce. Ruku na srce, Nizozemska je bila najkompletnija i najkvalitetnija ekipa tog prvenstva, ali na žalost naslov ne odlazi uvijek i onom najboljem.
Hrvatska? Ekipa nošena izraženim nacionalnim nabojem uz vjerojatno najpogodnijeg izbornika u tom trenutku Ćiru Blaževića otišla je sve do polufinala i povela na Stade de France protiv Francuske sa 1:0 golom Šukere. Onda je nikad zaboravljeni Thuram zabio svoja jedina dva gola u dresu reprezentacije. Na kraju smo uzeli broncu protiv nemotiviranih Nizozemaca i vjerojatno postigli uspjeh kojeg će teško bilo koja slijedeća generacija nadmašiti.
Bez obzira na sve, moram reći da je bio neopisiv osjećaj pratiti svoju reprezentaciju kroz tih 30 dana. Živjelo se i disalo samo za jedno – nacionalni tim, a politika, lopovluk i sve negativno u državi bar je na kratko postalo sporednom temom i dnevnik nekim čudom nije trebao započeti istim onim odbojnim političkim facama koje su nas svaki dan podsjećale u kakvoj zemlji živimo.

Hvala vam Vatreni, bilo su to lijepi dani…

Slijedi:

Groznica svjetskog nogometnog prvenstva (3/3)
Svjetsko nogometno prvenstvo – Japan i Južna Koreja – 2002. godine / Svjetsko nogometno prvenstvo – Njemačka – 2006. godine